Vijećnica Možemo! u Gradskom vijeću Splita, nakon što je bila prva (i dosad jedina) članica toga tijela koja je uistinu podnijela ostavku, dala je opširan intervju novinarki portala Una World Nataši Škaričić s predviđanjima raspleta splitske političke krize.
Intervju prenosimo u cjelosti.
Splitska vlast se morala rasuti, ali mislim da je malo tko mogao predvidjeti ovako trivijalan povod. U ovim je okolnostima gradonačelnik Ivica Puljak ispao vertikala ‘centrističkog rodjaštva’, neka vrsta civiliziranog Keruma koji ne da na svoje, ma koliko pogriješili. Takva je i retorika pratila najavu ostavke. Kakva matematika je po Vama u pozadini?
– Puljak do sada nikada nije imao problem odreći se suradnika kada je to bilo politički oportuno – posljednji primjer je bio na parlamentarnim izborima kada je, dan prije predaje lista DIP-u ostvarena koalicija s Dalijom Orešković. Time su izgubili dvije trećine stranke, preko noći izbrisali s liste dio ljudi koji su odradili kampanju širom Hrvatske, no time su i ostvarili izborni uspjeh, pošto bez takve koalicije danas ne bi imali mjesto u Saboru i nacionalnu vidjivost koja je bila važan element i lokalnih izbora.
Isto je tako i predizborno koaliranje s Bojanom Ivoševićem bio ključni element uspjeha. Takva pragmatičnost je suština njihovog uspjeha, i mi je možemo hvaliti ili kuditi, ovisno o tome kakvu perspektivu zauzmemo prema svrsi političkog djelovanja, ali iz toga ne možemo izvući zaključak da pod svaku cijenu “štiti svoje”.
No, ovdje je situacija bitno drugačija, što mi se čini da u javnosti nije baš jasno. Prvo, dogradonačelnik je direktno izabran, i gradonačelnik mu ne može “dati otkaz”. Zamjenik može samo sam odstupiti. Ako on to ne želi, onda gradonačelnik u stvari nema izbora. Može mu umanjiti mogućnosti djelovanja ili ga “nagaziti” na neki drugi način, no time si stvara vrlo neugodnog neprijatelja. Ivošević je svoju popularnost stekao kao osoba koja glavom ide gdje mnogi ne bi ni štapom, nema puno skrupula i rado se, dapače sa zadovoljstvom, baca u konflikte, neovisno o posljedicama. Također, nije sklon prešutjeti svoje ogorčenosti, čak i kad bi to bilo pametno za njega. Dakle, prostor za djelovanje je u stvari vrlo uzak.
Da, ali Puljak ide korak dalje od toga, najavljuje novu pobjedu s Ivoševićem. Split će, na koncu, umjesto običnih izbora imati referendum o Bojanu Ivoševiću, a ishod će dijelom ovisiti o generalnom stavu prema nasilju i političkoj odgovornosti u okolnostima podizanja optužnice. Čini se da je dobar dio javnosti spreman relativizirati važnost Ivoševićevih incidenta, pripisati ih temperamentu i političkom kontekstu, konkretno, tome da je Slobodna Dalmacija u rukama HDZ-a. Puljak kaže da će se na izborima odlučivati između prošlosti i budućnosti. Cijela ta pompa i patetika splela se oko činjenice da dogradonačelnik ima kratku, ali uvjerljivu povijest nasilja.
Ta relativizacija počiva na tri bazična problema. Prvo, čitava zemlja, Split posebno, duboko je nezadovoljna, s malo povjerenja u institucije i sustav. U takvom okruženju onaj koji “rješava stvari po kratkom postupku” i “barem nešto radi”, postaje supstitut pravednosti i sustavne javne politike koja društvu nedostaje. Zatim, kultura čitave ove zemlje, pa i regije, ne samo da visoko tolerira, nego duboko u sebi ima inkorporirane elemente nasilja, šovinizma i fatalizma. U Dalmaciji je to utjelovljeno u “Neka je on njemu reka…” mentalitetu, dišpetu kao neupitnoj motivaciji za bilo kakvu akciju, “A on ti je takav…” zaključcima. Nama se “Mater plače ćaća viče” ispisuje po fasadama kao nježna uspomena na djetinjstvo. Kad tome dodamo površnost komunikacijskih kanala, sama sposobnost gomilanja medijske pažnje sasvim je dovoljna da generira podršku.
Ja imam visok prag tolerancije na pogreške. Nema čak ni banalnog posla u kojemu nećete donijeti krivu odluku, reći pogrešnu riječ, “puknut” kad ne treba, a kamoli tako visoko stresnog kao što je vođenje grada, i nalazim odurnim kad se ljudima čeprka po pojedinačnim greškama kao da ih one zauvijek određuju. No imam problem ako policija zatvara ulice i ljudima ispretura kuću u potrazi za fiktivnim oružjem, zato jer se netko posvađao sa zamjenikom oko banalnog komunalnog problema. Imam opak problem s time da se i najgoroj osobi kaže da će joj se “pročešljati obiteljsko stablo”, da se legitimnim tijelima ustanove ili poduzeća prijeti da će “letit”, novinare rutinski pritišće s pozicije moći…
S time imam itekakav problem jer to nije greška. To je način djelovanja. Imam i problem s društvom koje ne uviđa da to jest problem, barem ne prije nego takne njih osobno. Osuda je tu jedini izbor, sve ostalo je licemjerno.
Ide li Možemo! u predizbornu koaliciju s Puljkom?
Nije bilo razgovora koji bi išli u tom smjeru.
A ako Puljak opet pobijedi s Ivoševićem, hoće li Možemo! biti partner u vlasti?
O svim partnerstvima, koalicijama i sličnome odlučuje vijeće stranke glasanjem, a pojavimo li se opet kao koalicija, onda će odluku donositi i partneri, tako da nikako nije fer od mene da gatam o ishodu. On će ovisiti o puno varijabli, za nas će najbitnija biti konstelacija snaga u Gradskom vijeću, odnosno kolika će biti vjerojatnost ponovnog dolaska desnice na vlast.
Puljak će vjerojatno dobiti izbore, ali nije jasno na koji način računa na vlast. Ako se potvrdi optužnica, Ivošević bi trebao odstupiti, a ako se odbaci, onda će partneri pristati na nastavak suradnje? Je li to realan scenarij?
Ne doima mi se logičnim računati da će dogradonačelnik odstupiti u slučaju da optužnica bude potvrđena. Naime, partneri nisu ni tražili drugo nego da odstupi ukoliko optužnica bude potvrđena. Da je ta opcija bila ponuđena, bila bi i prihvaćena. Ako to ipak napravi, onda uopće nije jasno čemu sve ovo. Isto se pitanje postavlja i ne bude li optužnica potvrđena, jer se onda rad mogao nastaviti normalno.
Kako Vam se čini to što će grad čekajući odluku DORH-a potrošiti dva milijuna kuna? O zastoju svih projekata da ne govorim…
Trošak, dakako, jest problem, ali ne ključan. Naime, da ti izbori imaju velikih izgleda donijeti neki potencijalno kvalitetan preokret, bili bi dobrodošli. Uistinu je bolje presjeći nešto što ne ide, nego činiti štetu. Ali velika je vjerojatnost da ćemo na koncu opet biti suočeni s istim akterima u sličnim položajima, a sam njihov broj nije ključan. Trebali vi za većinu devet ili pet ruku isto vam se piše. U Zagrebu je trebala samo jedna, pa šta… Za tu jednu treba odraditi isto što i za pet. Čak i ako sve prođe na način da Puljak pobijedi, to još uvijek može biti Pirova pobjeda, jer se lako može dogoditi da buduću većinu u Vijeću bude i teže formirati od sadašnje.
Moj je dojam, a govorim iz perspektive osobe koja je sjedila u izvršnoj vlasti, i u raznim formama sudjelovala u upravljanju gradskim ustanovama više od 20 godina, da je gradonačelnik imao razmjerno lagane partnere, i realan potencijal da to iskoristi. Iskustvo funkcioniranja većine u lokalnoj samoupravi puno je ucijena, trgovine, teških kompromisa i destruktivnih intervencija stranačkih “vertikala”, čega je ova gradska uprava bila u potpunosti pošteđena. Ukoliko se ponegdje pojavilo neslaganje, ono je bilo principijelne prirode, i bilo bi ludo očekivati da se to neće događati, kao i da to predstavlja nepremostiv problem. Pa 70 posto rukovođenja čime god je upravljanje procesima i slaganje “kockica” koje su vam realno na raspolaganju.
Je li moguće da se ovim manevrom podeblja većina u GV? Kakve su perspektive ljevice u tome?
Računica uopće nije tako jednostavna kako se u javnosti možda doima. Preda li gradonačelnik otkaz kako je najavio, a u trenutku dok razgovaramo on to još nije napravio, počinje teći rok od 90 dana za raspisivanje novih izbora za gradonačelnika. Istovremeno, Gradsko vijeće će odraditi još jednu sjednicu, te nakon toga može biti raspušteno na dva načina: ili onog trenutka kada većina vijećnika preda otkaze i stranke se izjasne da neće imenovati zamjene, ili ako prestane s radom više od tri mjeseca.
Dođe li do ove druge opcije krajnji rok za izbore za gradonačelnika isteći će prije nego vijeće bude raspušteno, te će se gradonačelnički i izbori za GV odvijati odvojeno. Čak i ako se posred ljeta poklope izbori za gradonačelnika i GV, ljevica, koja je Centrova najbolja opcija za suradnju u GV, u ovoj je polarizaciji potencijalno kolateralna žrtva, pa se može dogoditi da Centar dobije kojeg vijećnika više, ali i kojeg potencijalnog partnera manje, dok desnica ovim neće gubiti. Otvara joj se prilika da, nađe li dobrog kandidata – dobije.
Kako bilo, funkcionalno gradsko vijeće možemo očekivati tek na jesen ili krajem godine, pa ovu godinu možemo glat otpisati po pitanju ičega.
Postoji li ijedna opcija u kojoj je Split mogao ili bi mogao izbjeći potpunu opstrukciju upravljačkih procesa?
Opcije uvijek postoje, ali svaka od njih uključuje razumijevanje komunikacije i kompromisa kao nečeg korisnog i neophodnog želite li uopće funkcionirati u društvu. Dojam je da se kompromis smatra slabićkim, metiljavim izborom. Ivošević je krenuo s listom nazvanom Kandidati bez kompromisa, Puljak izjavljuje – Nećemo pristajati na kompromise…
S druge strane, čitala sam jednom o radionici za djecu, mislim da je GONG bio u pitanju, gdje dobiju zadatak da osmisle neki projektić, pa glasaju koji je najbolji i zaslužuje da bude napravljen. Naravno, svi klinci glasaju za svoje i ni jedan projekt ne dobije većinu. Onda im objasne da, ukoliko ni jedan ne dobije većinu, ni jedan neće biti napravljen. Say no more. Planovi se mijenjaju da se uklope dijelovi tuđih projekata. Uvjerava se i smišlja način kako da dvije ili tri zamisli postanu jedna… i na koncu dobijete em projektić spreman za realizaciju, em grupu djece koja su svladala ključne socijalne vještine – međusobno uvažavanje, konstruktivnu komunikaciju i kompromis. To je radionica od koje ima koristi. Dobro je poštovati osobne etičke granice i primjenjivati ih u svoje radu, ali ulaziti u komunikaciju sa sloganom generalno nisam spreman na kompromis… A ništa onda.