Gradonačelnik je na trećoj sjednici Gradskog vijeća ipak povukao iz procedure prijedlog jednog po mnogočemu promašenog dokumenta, zvučno nazvanog “Lokalni plan provedbe Agende 2030 za održivi razvoj”. Posljedica je to, među ostalim, primjedbi koje smo i mi dali na taj dokument zvučnog imena, zajedno sa sugestijama koji doista mogu pridonijeti održivom razvoju

Smatramo, naime, da Plan dosljedno ignorira izvorišta problema koje detektira, a to su monokultura turizma i rentijerska ekonomija. Oni su izvorište problema iseljavanja, demografskih problema, onih povezanih uz stanovanje, promet, ekonomsku i egzistencijalnu nesigurnost. Ipak, naša Agenda ne nalazi za shodno da i jednom crtom u svom akcijskom planu dotakne te probleme, da makar na razini forme predloži nekakvu zelenu reindustrijalizaciju ili barem ikakvu proizvodnju ičega što bi postupno počelo stvarati društvenu ravnotežu, ikakvu regulaciju koja bi pripomogla zaustavljanju ili preokretanju ovog procesa. Uzima ga zdravo za gotovo.

Problemi stanovanja koji izravno proističu iz nestanka stambenog prostora koji se pretvorio u turistički – nerealni rast cijena, nedostatak stanova, devastacija prostora, odlazak domicilnog stanovništva prema rubovima i preko rubova grada, posljedične pojačane potrebe za cestovnim transferom – ne mogu se riješiti dodavanjem još jednog cestovnog traka, već samo tangiranjem osnovnog problema kojega u planu aktivnosti nema.

Verbalno se plan dodiruje svih općih mjesta, da ne kažemo erogenih zona zelenih politika, ali ne nudi se nikakav stvarni zaokret. Primjerice, kad govorimo o upravljanju nema riječi o sudioničkom upravljanju, o stvarnom sudjelovanju građana u upravljačkim strukturama, samo o poboljšanju komunikacije, edukaciji. Da se razumijemo, to je potrebno, ali je daleko premalo za plan koji obuhvaća deset godina.

Ni na poljima socijalnih problema ne predviđaju se koraci k rješavanju problema. Predlažu se rješenja poput povećanja kapaciteta smještaja za beskućnike, što je svakako potrebno, no do 2030. bi valjda trebalo predložiti i neku aktivnost usmjerenu smanjivanju broja onih kojima će ta socijalna usluga biti potrebna.

Održivost – a ovo je agenda o održivosti – prvenstveno je ekološko pitanje, i pitanje suočavanja s neminovnim zatopljenjem. Glavno oružje u toj bitci povećanje je postotka zelenih površina i broj stabala. U aktivnostima sljedećih deset godina po tom je pitanju planiran samo GIS zelenih površina. To je također potrebno i važno, no želimo li se uistinu uhvatiti ukoštac s neminovnim učincima globalnog zatopljenja treba nam radikalna zaštita i žurno konkretno povećanje postotka ozelenjenih površina u različitim vidovima urbanog zelenila: šuma, parkova, vrtova, mikro nasada i zelenih tampon zona. To sve može i mora biti dio aktivnosti predviđenih agendom.

Zbog svega toga sasvim je besmisleno nastavljati s praksom da usvajamo još jedan općenit, formalno isproduciran dokument koji služi tek ispunjavanju zahtjeva nekog EU projekta, koji možda neće učinit neku štetu osim zauzimanja još malo prostora u nečijem škafetinu, ali neće ni koristiti, osim honorara onome ko ga je sastavio. Stoga ovaj dokument – ovako napravljen – i nije zaslužio ništa osim povlačenja iz procedure

Možemo! imati bolji plan za održivi razvoj!

Leave a Reply