Vijest da Centar Slava Raškaj, jedina ustanova u Splitu koja osobama s težim teškoćama u razvoju osigurava obrazovanje i skrb od predškolske do odrasle dobi, kao i pomoć obiteljima, od ove godine više ne može primiti niti jednog novog korisnika, jer njihove skučene i neuvjetne prostorije već opterećene preko svake mjere, porazna je činjenica za sve razine vlasti u ovoj državi.
Centar inače koristi gradski prostor, osnivač mu je Županija, a na razini države za njega je odgovorno Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Naivnijem bi se građaninu činilo da sa toliko institucionalnih „pokrovitelja“ ovako važna ustanova ne bi trebala imati znatnijih problema u funkcioniranju, no upravo je vječni izgovor nenadležnosti križ kojeg Centar stoički vuče. Grad će tako reći da je Centar ustanova u nadležnosti Županije, pa stoga nije njihova briga (iako je nedvojbeno da upravo najranjiviji građani Splita od njega imaju najviše koristi). Županija će reći da prostor u Splitu nema i bez Grada ga ne može osigurati. Ministarstvo neće reći ništa, makar među ovećim asortimanom državne imovine u Splitu sigurno negdje postoji rješenje makar za dopunu sadašnjih kapaciteta, ako ne cjelovito preseljenje. Svaka se od ove tri upravne cjeline diči najvećim proračunima ikada, a istovremeno, svaka se ovakva situacija pretvara u nerješiv problem, iako, realno, ove bi je tri instance, da sjednu i pročrčkaju svaka po svojim resursima, mogle riješiti unutar šest mjeseci.
Za kraj, samo da definiramo što to znači za djecu koja zbog bolesti ne mogu biti upisana u vrtić ili školu. Znači ništa, u pravom smislu riječi. Ako ne mogu u Slavu, druge opcije nema. I to je sve što treba znati. „Ništa“ niti za jedan grad, niti za jednu državu, niti za jednu političku opciju ne smije biti opcija. Zato pozivamo svih u Gradu, Županiji i nadležnom ministarstvu da hitno i zajednički prionu na rješavanje ovoga problema. Ako je to nemoguće, onda stvarno, čemu nam uopće i gradska i županijska i državna uprava?