Još od davne 1948. urbanističkim planovima Split je ulicom, odnosno prometnicom paralelnom uz obalu tražio spoj prema istočnim predgrađima, sve do Stobreča, kojima se kasnije željelo rasteretiti i Jadransku magistralu. Po skoro olujnoj buri i ovaj je Đir odradila članica našeg Inicijativnog odbora prof. Višnja Kukoč, tumačeći nam koliko je važna ta prometnica trebala biti i jest za povezivanje svih gradskih četvrti od Firula do Stobreča, ali isto tako i lakšu vezu među gradskim bolnicama i dodatno prometno rješenje za stanovnike, posebno nakon gradnje, pa nažalost i prekida gradnje Splita 3.
Umjesto ovakve žile kucavice nismo dobili ništa, a jedina “važnija” promjena vezana uz tu ulicu su brojne promjene imena. U međuvremenu se nekretninskim spekulacijama skoro sasvim izgubila mogućnost njezine gradnje istočno od Žnjana, jer zbog guste i često sasvim neprikladne stambene gradnje prostora za cestu jednostavno više nema. Osim katastrofalnog stanja urbanizma tog područja, s desecima skoro nasumično podignutih zgrada, najteža posljedica je očajna povezanost s ostatkom grada, zbog čega se nalaze ad hoc “rješenja” poput pretvaranja šetnice uz more na Žnjanu u prometnicu koja je skoro jedina veza za velike dijelove Pazdigrada i Duilova.
Dvosatni Đir s našom Višnjom bio je tako prilika da naučimo razliku između grada koji nastaje kao posljedica planskog razvoja, koji ima ceste, nogostupe, vodovod i kanalizaciju, rasvjetu i parkić, klupicu i vrtić, i, ako ništa drugo, nije lišen elementarne logike kretanja i orijentacije, i onoga koji je nastao kao plod nećudorednih odnosa katastarskih čestica, investitorske “poduzetnosti”, neadekvatne regulative i neprovođenja propisa.
